Povratak Divlje Žene | KRIZA NAKON RASTANKA
Iako smo svi mi različiti i ovisno o tome kako smo se naučili nositi s teškim situacijama ovisi i naš stav prema onome što se događa, većinom je uzorak koji primjećujem vrlo sličan, a svodi se na nekoliko ključnih riječi: nevjerica, krivnja, sram i strah.
kriza nakon rastanka
3402
post-template-default,single,single-post,postid-3402,single-format-standard,eltd-core-1.0.3,ajax_fade,page_not_loaded,,borderland-ver-1.10, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,transparent_content,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive

KRIZA NAKON RASTANKA

KRIZA NAKON RASTANKA

Veliki broj mojih klijentica nalazi se u sličnoj životnoj situaciji. Ili je upravo izašla iz braka/duge veze u kojem nije bila sretna ili se na taj korak sprema. Situacija je to kompliciranija, što je broj zajedničke djece veći, ali ni nedostatak djece ne umanjuje težinu koju osjećaju. Iako smo svi mi različiti i ovisno o tome kako smo se naučili nositi s teškim situacijama ovisi i naš stav prema onome što se događa, većinom je uzorak koji primjećujem vrlo sličan, a svodi se na nekoliko ključnih riječi: nevjerica, krivnja, sram i strah.

 

NE VJERUJU DA SE TO DOGAĐA BAŠ NJIMA

 

Naravno. O tome čitamo na portalima, slušamo na kavama s frendicama i usput ulovimo na kiosku dok kupujemo žvakaće. Ne. Život se događa svima nama i nitko od njega nije izuzet.

 

KRIVA JE ZA SVE

 

Za njegove suze nakon što mu saopći da odlazi. Za svekra i svekrvu koji se ne mogu pomiriti s njihovim razvodom. Za infarkt svoje mame koja se pita gdje je u životu pogriješila. Za budućnost svoje djece. I za opstanak cijele galaksije.

 

SRAM PROŽIMA SVAKU STANICU NJENOG BIĆA

 

Podbacila je. Iznevjerila je. Ne uspjela je. Kakva je ona to žena, majka, kraljica? Zašto se potpisala ako nije do groba. Koncepti onog što je trebalo i kako je trebalo i onoga kako ona u sebi osjeća da je ispravno sukobe se u njoj i slamaju je na pola. To boli. Sram izjeda.

 

I KAO DA TO NIJE DOVOLJNO, STRAH JE TU DA POSTAVLJA PITANJA

 

A što sad? Gdje ću živjeti? Kako ću se snaći? Kako ću sama s djecom? Kako ću sama bez ikog? Kako će mi izgledati ostatak života?

 

I nekako… kao što uviđam sličan uzorak u tom počeku, kada je sva sila pitanja tako opterećujuća da je teško svladati i osnovne dnevne aktivnosti, uviđam i sličnosti na tom putu oporavka kojim je svaka, baš svaka od njih prošla.

 

Zvat ću ju Elena i ispričat ću vam kako je to bilo s njom. 

 

Prvi put kada smo se srele, u studiju, ušla je ona i odmah nakon nje jedan šleper s krivnjom. A na njemu skakutali su glasovi njenih roditelja, njegovih roditelja, susjeda i svi oni izmišljeni glasovi u njenoj glavi koji su dodavali još malo muke na već postojeću. Kao da slom nečega što je nekad bila ljubav, ili bar misao o njoj, nije dovoljno mučan, dodajmo mu malo osude, kao egzotičnog začina u krem juhu.

 

Pričala je o kamenju koje joj stoji na prsima. O djetetu koje ju treba, a ona sada ne može ništa dati jer nema ni za sebe. O novom partneru koji ju želi cijelu, a ona se raspada na sastavne dijelove. I o svim svekrima i svekrvama koje se hvataju za prsa u predinfarktnom stanju, pokušavajući izmanipulirati njenu odluku. Odluku da se pobrine za sebe, napusti odnos koji je prerasla i nastavi dalje disati punim plućima.

 

Nije znala što želi. Znala je samo da se osjeća loše i da ne može kroz to sama. Ni ne mora. Nitko ne mora. Važno je prepoznati taj trenutak koji kaže „ne mogu sam“ i pružiti ruku. Život s(v)e obično tako posloži da se s druge strane nađe upravo ona osoba koja ima kapaciteta i načina da na otvorenu ruku ne vrati šibom već ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem i konačno – podrškom.

 

Nisam ni ja znala što želi, niti je to u ovom trenutku bilo važno. Da bi smo uopće došle do faze da zna što želi i da joj pomognem smisliti strategiju kako da ostvari te želje i ciljeve, trebalo je raditi na onome što smo imale sada i ovdje i pomoći tom umornom tijelu i duši da se ponovo povežu, vrate povjerenje jedan u drugog i nastave surađivati za njenu konačnu dobrobit.

 

Nismo puno pričale. Radile smo tretmane, a ja sam tražila suptilne znakove koji su mi govorili gdje je frka i na što da se fokusiramo.

 

Krivnja koju je nosila nije napala samo njeno srce, već je i potpuno beživotnom učinila drugu čakru – mjesto užitka. Jer tamo gdje krivnja stanuje, užitak nema šanse – mjesto je već zauzeto. A krivnja je ta koja kaže „kriva si, nemaš pravo na…“. Na bilo što. Na novog partnera, na sreću, na slobodu, na ispunjen život, i u konačnici na samu sebe. Krivnja drži okove i ne da. Uporno ponavlja istu priču, o hrpi problema koje je njena odluka izazvala i potkopava svaki pokušaj da se izbori za sebe.

 

A krivnja, želim da to razumijete, može imati dva smjera: onaj gdje je nužna i gdje nas upozorava ako nekome činimo nažao i gdje nas osjećaj krivnje upozori da prestanemo. I onaj drugi, potpuno nerealni kada je ta krivnja zapravo rezultat usađenih ideja i koncepata o tome tko smo, što bi smo trebali, kako bi smo trebali i zašto ne tako kako je nametnuto. Tada, ako se naše Biće ne slaže s tim konceptima zapravo osjeća da nema puno izbora: ili će po svom i snositi posljedice ili će slijediti te koncepte i snositi – posljedice.

 

I kod Elene je postojao je taj unutarnji razdor između onog što ona osjeća da je ispravno i onog što je naučila da je ispravno. Realno, nikome ne čini nažao, a najmanje svojoj djeci koja uvijek i bezuvjetno trebaju majku koja je prije svega – dobro.

 

Burno je prošao taj prvi susret. Kako smo dosta radili s tijelom, koje je jako lijepo odgovorilo na eterična ulja, s kojima sam ciljala upravo na probleme druge čakre, koju sam željela osloboditi i dozvoliti energiji da proteče, dogodila se prolazna kriza. To je nešto što se često viđa, osobito kod ljudi koji su zapostavili tijelo i dugo vremena negirali njegove poruke. Simptomi nalik prehladi, prolazni umor, blaga pospanost i nedostatak energije govore da se u tijelu nešto mijenja, poravnavaju se energije. Život se vraća u neke dijelove tijela, a iz nekih se oslobađa prviše naboja koji je dugo zadržavan. Usljed tog energetskog pomaka, osjećaju se prolazni simptomi.  Naravno, tijelo je materijalizirani zapis svih naših misli, emocija i uvjerenja. Zato je i tako nužan u bilo kakvom radu s emocijama. Pomoći tijelu da se oslobode emocije, znači pomoći psihi da ih procesira. I obrnuto. Radeći na psihi, nužno je raditi s tijelom, kako bi se promjena lakše integrirala.

 

Zahvaljujući uputama kako da se pobrine za sebe, prošlo je sve za manje od jednog dana, a osjećaj panike i straha zamijenio je osjećaj novih mogućnosti i entuzijazma.

 

Osim tretmana koje smo provodili, Elena je dobila i svoje kapi s eteričnim uljima koje su ju podržavale u vremenima između susreta. Kao znak da nije i ne mora biti sama u svemu tome i kao malo sidro koje ju je podsjećalo da je sve u redu. Osim simbolike i svojih malih rituala koje je stvorila oko korištenja kapi, eterična ulja su odigrala važnu ulogu u ovoj prvoj fazi, jer su direktno, inhalatornim putem utjecala na njeno stanje tokom dana, podizala vibraciju i životnu energiju, vraćala fokus i uravnoteživala sve emotivne krajnosti u koje je ranije znala upadati.

 

Djelovati iz mira, a ne iz panike. To nam je bio prvi cilj.

 

Promjena se vidjela već u drugom susretu. Nešto je bilo suštinski drugačije. Bila je mirnija, više svoja i vrlo, vrlo stabilna. Nastavili smo se viđati u razmacima od nekoliko tjedana, a promjene koje smo primjećivale bile su sve jasnije.

 

Najveću promjenu u fizičkom smislu doživio je njen ciklus koji se nakon polugodišnje pauze pokrenuo. Kada sam ju pitala gdje je sada onaj šleper krivnje koji je dovezla sa sobom, začudila se. Kao „da, znam da je bio tu negdje i sjećam se osjećaja, ali nema ga više, ne znam, rasplinuo se“.

 

Tada sam znala da je vrijeme za drugu fazu, promjenu terapije i novi korak: izgradnja novog svijeta po njenoj mjeri.

 

Bilo je zabavno i manje dramatično. Počelo je s generalnim pospremanjem i renoviranjem stana. Ah… uvijek je tako. Preslagivanje našeg unutarnjeg kaosa se manifestira i u stvarnom životu i imamo potrebu nešto promijeniti, ali najprije sve dobro počistiti. Definitivno se taj pomak osjetio snažno i to ne samo po pitanju preuređenja stana i prostora oko sebe, već po pitanju preuređenja mnogih odnosa koji su bili štetni za nju.

 

Trebala me sve rjeđe. To je bila treća faza. Tek povremeno smo se vidjele na tretmanu, kada se htjela počastiti dobrim osjećajem. Ali sve manje je trebala nekog izvana da ju podrži, a sve više je znala biti tu za sebe i podržati samu sebe.

 

Sve one popratne aktivnosti, kao što su sudski procesi i nužan stres nije ju zaobišao. Na to niti ne možemo utjecati, jer razvod je proces kako unutarnji tako i vrlo stavaran. Život iznutra i izvana poprima novi oblik i kroz to treba proći. Ali s osjećajem vlastite snage koji smo joj vratili, jer – prisjetimo se, nije naša snaga nešto što dobivamo izvana, već nešto što budimo iznutra, sve, pa i to je bilo mnogo lakše i mnogo manje dramatično nego što joj je na početku izgledalo.

Danas je Elena… ne znam kako to opisati. Sretna je. Ispunjena. Mirna. Puno se smije. Ponekad pusti koju suzu kad me grli na odlasku, ali ovaj put od ganuća i novootkrivene ljubavi prema sebi.

Kristijana

Sretna sam što si slijedila zov iznutra i došla čuti priču o Divljoj Ženi i njenom povratku koji je toliko važan za zdravlje ženskog duha i psihe. Ovdje sam da te podržim svim alatima kojima raspolažem, da podijelim s tobom priče o Njoj, pružim inspiraciju i ideje za tvoj rast i daljnje istraživanje. Put otkrivanja moje osobne Divljine je bio i moj najveći životni zadatak, stoga je moja najvažnija poruka tebi: NISI SAMA. Sve smo na istoj misiji, hvala ti što se budiš!